GIV & Gaslight

Aleksandar Grujić

Aleksandar Grujić GIV & Gaslight

Džez skice

Aleksandar Grujić (1974) je verovatno bio najbolje čuvana tajna novog srpskog džez talasa, bar dok njegov debi album GIV & Gaslight nije osvanuo u prodavnicama ploča. Užički pijanista i kompozitor diplomirao je klavir na beogradskom FMU i već ostvario zapaženu karijeru kao klasičar, osvojivši niz nagrada u tom domenu na takmičenjima u zemlji i inostranstvu pre nego što će se predati džez izazovima. I taman kad smo krajem prošle decenije počeli da ga primećujemo u društvu džezera (poput saradnje sa sastavom Konzilium), odlučio je da nastavi školovanje u Holandiji – završio je master studije džez klavira na Konzervatorijumu u Utrehtu i kurs savremene improvizacije kroz primenu nezapadnjačkih tehnika na Konzervatorijumu u Amsterdamu. 


No, nije nam se Grujić odmah pokazao u pravom svetlu. Zapravo sam ga često viđao za klavirom na raznolikim sešnima i u različitim klubovima, još češće po internetu naletao na objave nastupa u drugačijim okruženjima, ili od njegovih kolega dobijao tipski odgovor na pitanje „ko je za klavirom?“: „pa, naravno – Gruja!“, uvek uz onaj konspirativni osmeh koji treba da znači „aaa, šta kažeš?“ Ali, sve to uglavnom se svodilo na Gruju kao sajdmena, ili Gruju u mejnstrimu. Posebno često bi ga pominjale (bolje reći – hvalile) pevačice, što jeste tipičan angažman ako svirate džez klavir, ali i izvesna šansa da nestanete u njihovoj senci – ne bi se to zvalo vokalni džez da su uloge među akterima raspodeljene na drugačiji način. 


Nekako je sve tako bilo do prošlogodišnje saradnje sa Sanjom Marković, i finalne numere „P.S.“ njenog albuma Ascension, u čijih je pet minuta i sedamnaest sekundi Grujić savršeno nagovestio gde ga zapravo treba očekivati: klavir, Fender Rhodes i Max programming ozvučavali su, kako sam tada zapisao, „atmosferu snevanja posrnulim bitovima ritam mašine, sintetizovanim basom, zvonkim visokim notama i bluz preludiranjem.“ No i mnogo više: da je moguće organski spojiti akustiku i elektroniku, kompjuterske kodove i živu dušu, tako da ni iskusnije uši ne uspeju da razluče kada prelazi iz jednog u drugi svet. Ko je to čuo, teško da bi na Grujićevom autorskom prvencu mogao da očekuje još jedno kloniranje Bada Pauela ili Bila Evansa.


Album GIV & Gaslight (Metropolis Jazz, 2018) sadrži dvanaest Grujićevih numera, u ukupnom trajanju od 56 minuta. Muzika, po viđenju autora, predstavlja „mešavinu tri kreativna izraza“. GIV koncept rodio se tokom studija Max/MSP programiranja u Amsterdamu, i podrazumeva spajanje blok improvizacije i softvera za interaktivnu improvizaciju. “Gaslight Trio je nastao kao protivteža GIV ideji”, nastavlja Grujić, u stihijskoj razmeni osećanja njegovih članova, Grujića, Miloša Čolovića (bas) i Anđelka Stupara (bubnjevi). Treći svet čine melodije i improvizacije nastale generisanjem izvesnih muzičkih elemenata kroz softver, potom slučajnim izborima motiva, visina i harmonskih veza, te finalnim oblikovanjem složenog seta zvukova sopstvenim muzičkim (ljudskim) bićem.


Ne radi se ipak o tri grupe numera, kako bi čitanjem Grujićevog manifesta na albumu mogli da pretpostavimo. Programiranje prožima i muziku odsviranu u triju, kao što izvan trio programa postoje čisto akustične numere. Zapravo je teško osetiti gde je Grujić prešao u sajber prostor, ili kad je iz njega izašao, što je velika vrlina njegovog kreativnog postupka. Takođe je bogat asortiman inspiracija – od Henkoka sedamdesetih i Korijinih GRP godina, do aktuelnih spajanja džeza, hip-hopa i elektronike, koje najbolje predstavlja društvo oko Roberta Glaspera. No ni tu stvari nisu čiste: kada god biste pomislili da je matrica perfektno moderna, iskrsnuće akustični klavir da je odvuče u prošlost. Ili će baš preko živog kontrabasa i bubnja Gruja pustiti laptopu da malo izluduje. 


Tako zapravo dolazimo do fenomena plinske svetlosti, pri čemu uopšte nije jasno ko sa kim manipuliše, ko koga izluđuje. Da li se njihov gaslajting odnosi samo na stihijsko stvaranje unutar trija, rugalicu složenijim strukturama izloženu u četiri intermeca? Da li je manipulator laptop čije slučajne komande upravljaju bićima od krvi i mesa? Ili je ludilo zapravo najbolji opis oslobođene muzike, ono čemu bismo voleli da stremimo kada prestanemo da budemo opsednuti zapisanim partiturama, što se Grujiću svakako u jednom trenutku karijere desilo? Ili mi, kao Ingrid Bergman u čuvenom filmu Džordža Kjukora, sada projektujemo stvarnost: zavarani nazivom koncepta koji je mogao biti i sasvim slučajno odabran, tražeći dublji smisao čak i ako ga nema? 


U album nas uvodi dijalog Grujića i pijanistkinje Sanje Bizjak na mangupskom francuskom („uzmimo bicikle i hajmo u park, uzeću nešto da jedem i pivo pride“), što se nastavlja u glasperovskom duhu numere „Super Shtreba“, sa sjajno izlomljenim ritmom i prvim veštim Grujićevim solom na klaviru. Tenzija teme „Marla“ podseća na ideje Henrija Tredgila i Stiva Kolmena, možda i zbog udvajanja flaute (Milena Jančurić) i trube (Ivan Radivojević) preko mahnite svirke trija, no razvoj je nešto pitkiji, omekšavajući pritisak najpre šaranjem po visokom registru sintija, pa sasvim ovozemaljskim klavirom, pre nego što ponovo nagaze. 


„Viber Session 136“ i „Gaslighting“ su najduže numere na albumu, što znači i najviše rasterećene svirke. Prva je žestoki fjužn, u zaraznom gruvu Milana Nikolića (kontrabas) i Igora Maleševića (bubnjevi), i sa zavinulovskom lepršavošću Grujićevog Rhodesa, garnirano svemirskim bojama elektronike pri kraju numere. U drugoj je isti format sa drugim akterima, Čolovićem i Stuparom, te ambijentom između frija i hip-hopa: posebno se zalaufao bubnjar, izazivajući Grujića da se debelo pomuči da nekako nađe prostor za sopstvene maštarije. 


„Kimi“ je veselica u second line ritmu Nju Orleansa, koju zbog gitare Nikole Milenkovića u paru sa fanki klavijaturama ne možemo da razrodimo od pomisli na „Piety Street“ Džona Skofilda i Džona Klirija. Na savršenom mestu u sredini albuma ona ima ulogu opuštanja između opasnijih muzičkih teritorija. Sa suprotnog pola opuštanju doprinosi i solo numera „iMadeUaSong“, predstavljajući baladu („Napisao sam ti pesmu“) u posrnulom electro beatu. Grujić slojevito kombinuje različite instrumente i boje, sastavljajući akustični klavir i Rhodes sa prijatnim harmonijama iz digitalnog asortimana.   


Miloš Čolović je glavni junak komada „Gaslight: Derival“, stvarajući mračnu atmosferu različitim sredstvima – prčkanjem po žicama kontrabasa, struganjem, zavijanjem, intervalima, te dugim potezima gudalom. Stupar i Grujić ga kolegijalno puštaju da izvede predstavu, prvi fokusirajući se na činele, drugi na zvonku Rhodes harmonizaciju. 

Četiri Gaslight trio minijature razdvajaju čvršće strukturisani opus. Njihova uloga je određena konceptom: da nas preseku do sledeće, muzički drugačije slike – od hip-hopa, preko M-Basea, fjužna i Nju Orleans fanka, do ambijentala. No, iako na ovom albumu nemaju jaču ulogu, mogli bismo da zamislimo čitav asortiman takvih skica u nekom drugačijem kontekstu; kao zvučne podloge nekog filma, ili delove složenije svite u svetu džez avangarde. 


Na kraju nas još čeka „Farewell“ – Jelena Jovović, Milica Dobrić, Gorica Šutić i Tanja Krivokapić u višeglasnom opraštanju/oproštaju na tekst Jelene Jovović i uz preludiranje Grujićevog klavira. Otprilike bismo to mogli da opišemo i kao pesmu anđela posle burne noći, muziku u glavi za spori ritam hoda po praznom pločniku grada. Jesmo li ono beše počeli sa pivom pride?


Vojislav Pantić 

Objavljeno u Kulturnom dodatku POLITIKE, 22. septembra 2018.